Govor profesora Valentina Puževskog - Valeka

Poštovana obitelji Vlašić, rodbino, prijatelji i znanci, gospođe i gospodo!

Tuga danas navire u mene na poseban način. Otišao je iz svijeta živih jedan od vrsnih hrvatskih prosvjetara, član zagrebačkog učiteljskog kruga, primjerni obiteljski čovjek našega grada. Odlazi Stjepan Vlašić, znani pedagog, okupili smo se da ga dostojanstveno ispratimo.

Otišao je iz svijeta živih Stjepan Vlašić, moj kolega, suradnik i prijatelj u društvenom-pedagoškom djelovanju od školskih dana do danas. Znamo se od učiteljske škole u Križevcima, iz poratnih dana prošloga vremena, gdje smo se upoznali, zajednički usvajali znanja i razvijali ljubav za odgoj naših mališana i mladih i toj društvenoj zadaći posvetili smo sve naše životne dane.

Prijateljstvo nas je vezalo, upoznao sam njegovu rodnu Podravinu, osobni životni koraci nisu nikad prekinuli naše učiteljsko zajedništvo. Boravio sam u njegovim Podravskim sesvetama gdje je moj kolega Stjepan rođen 20. kolovoza 1930., gdje je proveo djetinjstvo u toplom obiteljskom krugu i završio osnovnu školu. Zajednički smo posjetili Viroviticu, mjesto njegovih gimnazijskih dana, a onda nas je naša srednjoškolska učiteljska izobrazba u Križevcima istinski zauvijek zbližila.

Postajali smo u srcu i duši nositelji učiteljskog prosvjetarskog duha i osobina i svi naši životni koraci nisu nas nikada razdvojili nego su nas samo po toj osnovi dalje zbližavali i ostali smo u učiteljskom djelovanju prijateljski vezani čitavog života.

Završetkom učiteljske škole Stjepan Vlašić radi u selu Vrelo kraj Korenice. Slijedila je vojna obveza u Makedoniji, a onda kratko rad u školi u Sokolovcu kraj Koprivnice. Brzo iza toga slijedio je studij na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu.

Prijatelj Stjepan Vlašić napreduje, uz vrsnu stručnost resi ga i osobina samostalnosti. Pokušao je kao odgajatelj u Bjelovaru, a onda slijedi njegovo sve punije i uspješnije pedagoško djelovanje. Od 60-ih je godina u Zagrebu. U osnovnoj školi “Pavao Lončarić” primjerno vodi nastavu fizike, matematike i tehničkog odgoja. Od 1964. rukovodi Osnovnom školom “Matija Gubec”, a od 1980. Osnovnom školom “Edvard Kardelj” od njena osnutka sve do odlaska u mirovinu 1991. godine.

Kao čovjek iz školstva mogu reći da se pokazao kao dobar organizator i vrsni ljudski orijentirani, a ne nametljivi voditelj školskih nastavničkih zajednica i uspješnog napredovanja učenika. Znalo se za njega kao primjernog stručnjaka, poštenog čovjeka i unositelja mira među suradnike.

Stjepan Vlašić je, uz vrsni pedagoški rađ u školi, bio poznat i kao primjerni nositelj društvenog života u prosvjeti. Ponosni smo na tebe i tvoju nenametljivost, uspješnost i ljudskost. Zaslužio si iskrenu zahvalnost.

Budite ponosni članovi obitelji Vlašić: supruga Zlata, sin Zlatko, snaha Dubrakva i unuke Kristina i Ksenija na životni put vašega Stjepana. Mi, njegovi prijatelji to i jesmo.

Što da kažem danas, tužan sam. Volio bih da smo još koji dan bili zajedno.

Hvala ti gospodaru vjekova za uspješnu osobnost nositelja školskih teškoća i prosvjetnog djelovanja Stjepana Vlašića. Molimo te, oprosti mu ljudske slabosti i nagradi ga vječnim mirom.

Hvala ti prijatelju na svemu. Ostaješ u sjećanjima svojih učenika, kolega i suradnika primjernim čovjekom.

Počivaj u miru u tlu rodne hrvatske grude.

Govor Đuđe Dumbović

Dragi naš razredniče!

kad smo , u veselom i ugodnom ozračju, dogovarali naš slijedeći susret, nitko od nas nije očekivao da će biti ovako tužan. iako je već tada ,vaše tijelo bilo načeto bolešću, bili ste tako puni optimizma, dobrog raspoloženja i s velikom ste pozornošću slušali novosti iz naših životnih priča.

I sada, dok stojimo usred ove vječne tišine,srca prepuna bola, ne skrivajući suze u oku, naviru sjećanja na našu učionicu u kojoj ste nam usadili temelje matematike, na naš tehnički kabinet u koji smo tako rado svi odlazili i gdje ste nas podučavali kako rezati šperploču a ne slomiti pilicu, kako izraditi dobru brusnu dašćicu, dobru maketu i još puno toga, što nam je u kasnijem životu mnogo puta bilo od koristi.

Dobro pamtimo vaše riječi,:”djeco moja”nekome od vas ide učenje a netko će biti vrstan majstor ali najvažnije je biti marljiv i pošten čovjek i poštivati svačiji rad i trud.

Bili ste ,ne samo vrstan pedagog , nego nadasve dobar čovjek, naš drug savjetnik i drugi roditelj. znali ste pohvaliti svaki naš trud,radovati se našim pojedinačnim uspjesima , stati iza nas kad nas je trebalo obraniti zbog učinjenih nepromišljenih djetinjih gluposti, a bilo ih je.

Našao se i pokoji oštar pogled i s pravom povišen glas, ali najviše vas je krasila pravednost. za vas smo svi bili jednako vrijedni ,i odlikaši i oni s malo nižim ocjenama.

Bili smo i i ostali, kako ste nas uvijek zvali, vaša djeca., i s velikim veseljem očekivali smo svaku novu godišnjicu, a uskoro je trebala biti 45.

I sada dok zajedno s vašom dragom životnom suputnicom,vašim sinom, snahom i unukama dijelimo veliku tugu, osjećamo se kao djeca koja su izgubila dragog roditelja, dragi naš Forma, dragi Štef , ovaj rastanak ne znači zbogom , jer čovjek živi dok postoje sjećanja, a vi živite i dalje u srcima svojih učenika.

I kao što ste napisali u spomenaru, u koji je svatko od nas upisao poneku crticu, u srce smo vas zaključali da ne možete izaći a ključić smo izgubili i ne možemo ga pronaći.

Mirno spavajte svoj vječni san i neka vas čuvaju nebeski anđeli ,a mi , vaši đaci, vaša djeca, vaš osmi c generacija 72. O.Š. P. Lončarića pričat ćemo svojim unucima priču o nezaboravnim školskim danima,o dubokoj poveznosti jednog razreda sa svojim razrednikom i dubokom poštovanju prema čovjeku i učitelju koje traje…

…i trajat će.

Govor Ive Mladine, nećakinje

Ono što moramo naučiti od našeg Štefa, našeg Bađe, je to kako se voli život. Žestoko, angažirano, poletno i bez uzmaka- Bađo je poštovao i volio život. I kad je bilo dobro i kad je bilo manje dobro ili sasvim loše, život je za njega imao boje i toplinu, bilo je tu zelenila i plavetnila i sunčanog zlata. Zivot je uvijek vrijedan borbe i tako je živio do svojeg posljednjeg ovozemaljskog daha.

Bađo je otišao, ali mi smo ovdje, zauvijek oplemenjeni, nadahnutiji i bolji, jer je bio dijelom naših života. Njih dvoje, Bađo i teta Zlata, konstante dobrote i pozitivne energije. Akumulatori dobrih ideja, mašte bez kraja i bespoštedne marljivosti.

Zato Bađo zapravo može otići samo fizički.

Prije više od dvadeset godina donio nam je deset malih tuja u kutiji od cipela. Tuje su sada petmetrašice i omeđuju zelenu oazu u kojoj je tako mnogo biljaka uzgojenih i poklonjenih Bađinom rukom.

Breza, nekad tek grančica, sada je stablo koje daje hlad i mir.

Napravio nam je mali svjetionik, veliko remek djelo. Od oštre dalmatinske stine sagradio je svjetionik koji svijetli. Postavili smo ga na postojani prigorski kamen i spojili plavo more sa morem zelenila. Bađina kombinacija boja koju je obožavao.

Njegov svjetionik svijetli nama, a mi se nadamo da naša ljubav osvjetljava njegove sadašnje pute. Da ju osjeća ma gdje bio. I da zna da ga volimo i da će nam silno nedostajati.

I nama je, kao i teti Zlati, našoj voljenoj tetki Metki, našem Zlatku Bađici , curama i svima koji su ga voljeli, iščupan dio srca. Svaku od tih rana pokrivat ćemo sretnim uspomenama. One su bogatstvo i utjeha.

A sretnih je uspomena s Bađom bilo puno. Cijelo more sretnih misli da olakšaju vremena tuge, gubitka i samoće.

Naš Bađo ostaje s nama zauvijek.

Web stranica koristi kolačiće (Cookies) u svrhu poboljšanja Vašeg korisničkog iskustva i analize prometa. Uz daljnje korištenje, prihvaćate korištenje kolačića. Informacije o kolačićima

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close